dr. sc. Tvrtko Korbar

PALAGRUŽA – DIOMEDOV OTOK ZAGONETNE GEOLOŠKE PROŠLOSTI

Nedavno su hrvatski arheolozi u talijanskoj znanstvenoj literaturi objavili nove arheološke dokaze o tome kako su drevni sljedbenici Diomedova kulta (junaka iz grčke mitologije poznatog po sudjelovanju u Trojanskome ratu) vjerojatnije imali svetište na hrvatskome otoku Palagruži (Kirigin & Čače, 1999) nego na susjednim Tremitima, kako se to prije smatralo. To otkriće zasigurno je zaslužno za nastavak arheoloških istraživanja u okviru kojih sam, na poziv Branka Kirigina, voditelja arheološkog tima i muzejskog savjetnika s Arheološkog muzeja u Splitu, sredinom lipnja 2007. boravio na tom najudaljenijem i najjužnijem hrvatskom otočju.

Zadatak mi je bio pomoći arheolozima pri rješavanju problema vezanih uz geologiju. Pored toga, iskoristio sam prigodu kako bih u okviru projekta Ministarstva znanosti obrazovanja i sporta RH ˝Stratigrafija naslaga krede u okviru geodinamike jadranskog područja Hrvatske˝ (br. 181-1191152-2697) pokušao valorizirati postojeće geološke podatke, prema kojima na otoku izdanjuju i naslage gornje krede. Podatci koje sam uspio prikupiti tijekom kratkog vremena pripreme za odlazak na palagruške škoje, prilično su oprečni (Korolija et al., 1977. i tamo navedena literatura). Stoga sam napravio okvirni plan istraživanja kako bih pokušao barem malo rasvijetliti pojedine geološke zagonetke koje iz tih podataka proizlaze.

Nakon što se ujutro otisnuo iz ratne luke Lora u Splitu, brzom ophodnom brodu Hrvatske ratne mornarice trebalo je oko četiri sata da doplovi do palagruškog arhipelaga. Pored posade, na brod se ukrcao i deseteročlani arheološki tim predvođen Brankom Kiriginom, gospođa Jasna (jedna od najvažnijih karika u lancu za preživljavanje na Palagruži) i autor članka. Pretovar robe dostatne za trotjedno preživljavanje tako velikog tima i iskrcavanje na otok trajalo je cijelo poslijepodne. Uslijedilo je uređenje kuhinje na Velom Žalu, jednoj od dviju plaža na najvećem otoku arhipelaga – Velikoj Palagruži. Austrijske su vlasti u drugoj polovici 19. stoljeća na tom isturenom položaju prema suparničkoj Italiji naložile izgradnju svjetionika impozantne veličine – čuvenu Lanternu. U Lanterni je većina članova već spomenutog palagruškog tima noćila zahvaljujući gostoprimstvu djelatnika splitske tvrtke Plovput. Naš je boravak na otoku zatekao Voju i Ivu koji su, odrađujući svoju jednomjesečnu smjenu, izlazili u susret pri rješavanju manjih i većih problema tijekom našeg boravka na škoju. Pritom su bili zaduženi i za nužnu disciplinu koja se uglavnom odnosila na zalihe slatke vode. Naime, s obzirom na brojnost tima, trošenje slatke vode bilo je ograničeno na 1,5 litru dnevno po osobi. Naravno da je u takvim uvjetima na neko vrijeme trebalo zaboraviti uobičajene higijenske navike.

Sutradan sam krenuo u obilazak otoka, prikupljajući pritom geološke podatke i uzorke stijena. Pored opasnosti od urušavanja blokova tijekom obilaska strmih otočkih litica trebalo je pripaziti i na otrovni grm – mličiku, čije mlijeko u dodiru s kožom izaziva jaku alergiju, a na pojedinim mjestima u potpunosti obrasta padine duž kojih je trebalo proći. Nakon prvih geoloških opažanja uvjerio sam se da prethodnim kolegama nije bilo nimalo lako, jer su stijene izuzetno tektonizirane i dijagenetski izmjenjene.

Kad su Sandra Montanarija, mog neposrednog prethodnika na otoku, arheolozi pitali koja je najvažnija značajka geologije Velike Palagruže, uglavnom je kratko izjavljivao – “It’s all dolomite“. I doista, najveći dio otoka izgrađen je od dolomita, dolomita s nodulama rožnjaka i dolomitnih breča, a starost i geneza tih naslaga ujedno su i najveća nepoznanica. Na otoku nalazimo i nekoliko izoliranih izdanaka klastita i vapnenaca udruženih s gipsom, koje većina autora veže uz dijapirizam (Korolija et al., 1977). Te naslage su pripisane donjem trijasu (Sokač et al., 1980), a mogu se povezati i s objavljenim kartama dijapirskih prodora (Grandić et al., 2001), napravljenim na temelju interpretacije seizmičkih podataka. Prema tim podatcima to su najstarije dosad poznate površinske stijene na čitavom obalnom području Jadrana.

Nešto zaravnjeniji dio otoka, Salamandrija, prekriven je mlađim bioakumuliranim vapnencima. Već spomenuti oprečni podatci odnose se i na te naslage, jer ih neki autori pripisuju kredi, a drugi miocenu. Posvuda duž otočnih strmih litica nalazimo siparišne breče i odvaljene blokove. Takva geomorfologija, zajedno sa “svježim” strijama i seizmičkom aktivnošću, koja je najintenzivnija upravo u okolici Palagruže, svjedoči o recentnoj tektonskoj aktivnosti.

Susjedna Mala Palagruža izrazito je strmih litica pa je pristup otoku moguć jedino s istočne strane, preko žala, poviše kojeg su vjerojatno već i neolitski ljudi vadili rožnjak i koristili ga za izradu oruđa i oružja.

Najveće uzbuđenje zasigurno me obuzelo kad sam dosegnuo najjužniju kopnenu točku Hrvatske, ako se tako može nazvati hrid Galijula, dužine nekoliko desetaka i širine 20-ak metara. I tu su me dočekali dolomiti te izolirani tragovi mlađih, neogenskih ili kvartarnih tvorevina, o kojima će se više moći reći nakon specijalističkih analiza.

Na Galijuli sam, kao uostalom i na prethodna dva otoka palagruškog arhipelaga, pronašao i nezaobilaznu najmlađu sedimentnu tvorevinu – mikrostromatolitni pelagozit, koja je dobila ime upravo prema Palagruži (latinski Pelagosa). Za najnovije spoznaje o pelagozitu Sandro Montanari, talijanski geolog hrvatsko-talijanskog podrijetla, je ove godine na Skupštini europskih geoznanstvenika u Beču dobio prestižnu nagradu Europske geoznanstvene unije u području sedimentologije, paleontologije i paleoekologije.

Svoj sam boravak na Velikoj Palagruži iskoristio i za unapređivanje nove geološke karte otoka koju je Sandro, iskusni stratigraf i stručnjak za stratigrafiju Apeninskog poluotoka, započeo izrađivati na poziv Branka Kirigina. Karta će biti jedan od priloga u geološkom poglavlju prigodne popularne knjige o Palagruži, koju priprema taj veliki zaljubljenik u najudaljeniji jadranski škoj. Možda će poslužiti i za buduće ostvarivanje veće razine zaštite prirodne i kulturne baštine koju taj biser Jadrana čuva već milijunima odnosno tisućama godina.

Povratak s Palagruže odvijao se po jakom jugu, tako da sam zbog promjene plana morao sa 60-ak kilograma tereta propješačiti s južne na sjeverozapadnu stranu otoka (s Velog na Malo žalo), kako bih se u zadnji čas ukrcao na brod. Sve se to, zbog juga u jačanju, odvijalo dan ranije nego što je planirano pa su turisti posljednji dan tjednog boravka proveli na brodu, umjesto na Palagruži. Pritom ponovno zahvaljujem splitskoj firmi Plovput, čiji su me djelatnici kao slijepog putnika iskrcali na Lastovu.

I na kraju, prije svih želim zahvaliti voditelju palagruškog arheološkog tima Branku Kiriginu na pozivu da se pridružim timu. Nadam se da sam opravdao razloge za moj boravak na otoku i da sam pomogao pri rješavanju arheološke problematike koja je često vezana i uz geologiju. Jedan od ciljeva aktivnosti koje koordinira i organizira kolega Kirigin je zaštita tog najudaljenijeg, najjužnijeg i s više aspekata zanimljivoga hrvatskog kopna. Pritom, ako mu to može pomoći, svakako ima moju podršku. Nadalje, za prebacivanje do najudaljenijih hridi zahvaljujem posadi policijskog ophodnog broda Sveti Mihovil, koja je, pod zapovjedništvom višanina Mire Slavića, tijekom mog boravka obavljala redovite zadaće u palagruškim vodama. Povremeni mali pokloni ponajboljih hrvatskih ribara koji u vali bacaju sidro kako bi prenoćili ili skupili ješku te nastavili višednevno ribarenje, postaju ukusni objed nakon što prođu kroz ruke gospođe Jasne. Stoga su i svi oni također zaslužni za ovaj nezaboravan doživljaj koji, zbog dojmova ostavljenih na mene, nadmašuje putovanja u nekoliko vrlo zanimljivih inozemnih geoloških destinacija, koje sam imao prigode ostvariti tijekom 10-ak godina rada pri Hrvatskom geološkom institutu.

Literatura:

Grandić, S., Biancone, M. & Samaržija, J. (2001): Geophysical and stratigraphic evidence of the Triassic rift structuration in the Adriatic offshore area.- Nafta, 52/12, 383-396.

Kirigin, B. & Čače,  S. (1999): Archaeological evidence for the cult of Diomedes in the Adriatic, Hesperia 9, 63-110.

Korolija, B,. Borović, I., Grimani, I., Marinčić, S., Jagačić, T., Magaš, N. & Milanović, M. (1977): Osnovna geološka karta SFRJ. Tumač za listove Lastovo, Korčula i Palagruža, 1:100 000, K 33-46, K 33-47 i K 33-57. – Institut za geološka istraživanja Zagreb, Savezni geološki zavod Beograd, str 53.

Sokač, B., Ščavničar, B. & Velić, I. (1980): Klastiti donjeg trijasa uz evaporite na otoku Velika Palagruža (Središnji Jadran). – Geološki vjesnik, 32, 207-212.

Prikaži galeriju slika o geologiji…

Prirodoslovna prošlost Palagruže usko je vezana za geološku prošlost Adrije, rta Afričke ploče koji se pružao sjeverno prema starom oceanu Tethys čiji je ostat danas Sredozemno more. Nakon 200 milijuna godina taloženja nastaju Apeninski i Dinarski planinski sustav čija kolizija i uzajamno približavanje uzrokuje seizmičku aktivnost. Produkt te aktivnosti je Palagruški arhipelag.

Začinjavac geoloških istraživanja bio je opat Alberto Fortis, koji je u svojoj knjizi Put po Dalmaciji (1774.) napisao da je Palagruža ostatak starog vulkana. Sto godina kasnije istraživanja provode geolozi Bergrath Stur i kasnije Carlo da Marchesetti, Mihovil Stošić i Guido Stache koji nisu izdavali bitnije podatke. Nakon njih do važnih spoznaja došli su Sandro Montanari i Sandro Mariani koji su proveli petrografska, palentološka, mineraloška i geokemijska istraživanja.

Nedavno su hrvatski arheolozi objavili nove dokaze o tome kako su drevni sljedbenici Diomedova kulta vjerojatnije imali svetište na hrvatskome otoku Palagruži, nego na susjednim talijanskim Tremitima, kako se to prije smatralo. To otkriće zasigurno je zaslužno za nastavak u prvom redu arheoloških istraživanja, kao i ostalih grana zajedno s geologijom, geodezijom i sl. Godine 2007. izrađen je okvirni plan istraživanja kako bi se barem malo rasvijetlile pojedine geološke zagonetke koje nastaju radi oprečnosti podataka. Nakon prvih geoloških opažanja zaključak je bio da prethodnim geolozima nije bilo nimalo lako, jer su stijene izuzetno tektonizirane i dijagenetski izmjenjene. Sandra Montanarija, neposrednog prethodnika geologa Tvrtka Korbara na otoku, arheolozi pitali koja je najvažnija značajka geologije Velike Palagruže, uglavnom je kratko izjavljivao – “It’s all dolomite”. I doista, Velika Palagruža izgrađena je u najvećoj mjeri od dolomita, dolomita s nodulama rožnjaka i dolomitnih breča, a starost i geneza tih naslaga ujedno su i najveća nepoznanica. Na otoku nalazimo i nekoliko izoliranih izdanaka klastita i vapnenaca udruženih s gipsom, koje većina autora veže uz dijapirizam. Te naslage su pripisane donjem trijasu, a mogu se povezati i s objavljenim kartama dijapirskih prodora, napravljenim na temelju interpretacije seizmičkih podataka. Prema objavljenim podatcima to su najstarije dosad poznate površinske stijene na čitavom obalnom području Jadrana.

Nešto zaravnjeniji dio otoka, Salamandrija, prekriven je mlađim bioakumuliranim vapnencima. Te naslage neki autori pripisuju kredi, a drugi miocenu. Posvuda duž otočnih strmih litica nalazimo siparišne breče i odvaljene blokove. Takva geomorfologija, zajedno sa “svježim” strijama i seizmičkom aktivnošću, koja je najintenzivnija upravo u okolici Palagruže, svjedoči o recentnoj tektonskoj aktivnosti. Najzanimljivija geološka pojava na Veloj Palagruži je oštrokutni kontakt između strmo položenih dolomita s rožnjakom i blaže položenih mekših stijena stalih kombinacijom gline i gipsa u blizini uvale Zolo (Žalo). Bolji uvid u opisano stanje priložena je i geološka karta Vele Palagruže (URL: Geologic reconnaissance of …).

geologija-karta

Susjedna Mala Palagruža izrazito je strmih litica, a također je pretežito izgrađena od dolomita s rožnjacima. Pristup Maloj Palagruži moguć je jedino s istočne strane, preko žala, poviše kojeg su vjerojatno već i neolitski ljudi vadili rožnjak i koristili ga za izradu oruđa i oružja. Najjužnija kopnena točka Hrvatske, ako se tako može nazvati hrid Galijula, izgrađena je od dolomita te izoliranih neogenskih sedimenata. Na svim otocima palagruškog arhipelaga nalazi se najmlađa sedimentna tvorevina – mikrostromatolitni pelagozit (ilustracija: pelagozit na Galijuli), koja je dobila ime upravo prema Palagruži (Pelagosa).

geologija-pelagozit

Za najnovije spoznaje o pelagozitu Sandro Montanari, talijanski geolog hrvatsko-talijanskog podrijetla, je 2012. godine na Skupštini europskih geoznanstvenika u Beču dobio prestižnu nagradu Europske geoznanstvene unije u području sedimentologije, paleontologije i paleoekologije. Geolog Tvrtko Korbar je 2007. g. na Velikoj Palagruži iskoristio vrijeme i za unapređivanje nove geološke karte otoka koju je Sandro Montanari prethodno izradio. Karta će možda poslužiti i za buduće ostvarivanje veće razine zaštite prirodne i kulturne baštine koju taj biser Jadrana čuva već milijunima odnosno tisućama godina.

Stoga, možemo reći da je Palagruža izgrađena od karbonatnih stijena, pretežito dolomita, a magmatske stijene nisu nađene nigdje na površini palagruškog arhipelaga, osim antropogenih dijelova inače prirodnog Velog Žala, odnosno oblutaka i blokova koje su ribari donijeli vjerojatno s Brusnika! Stoga čak niti uvjetno ne možemo govoriti o “vulkanskom trokutu” Jabuka – Komiža – Palagruža!
Zaključimo, na tim otocima nalazimo najstarije stijene na obali Jadrana, koje su nastale u isto doba i na sličan način kao i neke od stijena kompleksa Komiža. Svim tim površinskim pojavama “egzotičnih” stijena svakako je zajednička i njihova tektonska geneza, jer su svi spomenuti otoci izravna posljedica solnog dijapirizma u području jadranskog predgorja, koje ne pripada Dinaridima, za razliku od većine jadranskih otoka.

Po geografskom položaju otočje pripada pučinskom dijelu Jadranskog mora, ali po geomorfološkim i geotektonskim značajkama spada u tip kontinentskog otočja. To je područje prijelaznih značajki između apeninskog i dinaridskog epigeosinklinalnog gorskog sustava. Manji dijelovi Jadranske platforme su doživjeli rasjedne pokrete pozitivnog predznaka (Palagruški arhipelag) te se izdignuli i danas se nalaze iznad razine mora.

Strukturni odnosi ukazuju na evoluciju i stvaranje Jadranskog bazena tijekom neotektonske etape razvoja. Tektonski pokreti u vrijeme gornjeg eocena i u donjem oligocenu oblikovali su prostor budućeg Jadranskog bazena. Srednji i sjeverniji dio jadranske platforme obilježen je oblikovanje reversnih rasjeda i navlaka, te međusobnim prekrivanjima naslaga što se očituje u seizmotektonskim profilima. Rasjedi su pretežno reversni i uzdužni te se pružaju skoro usporedno sa pružanjem pripadajućih struktura (Palagruški rasjed). S dubinom i apeninski i dinarski rasjedi povećavaju svoje nagibe. Položaji žarišta potresa objašnjavaju strukturne odnose i mlade pokrete stijenskih masa. Najveći broj žarišta nastaje na dubini od 11 do 16 km.

Što se tiče općih morfoloških osobina, otočje Palagruže je dio hrptaste reljefne strukture koja je svojim najvećim dijelom ispod razine mora. Ukupna dužina mu je 8 km od čega 1700 m čini kopneni dio. Strmci preko 55º ili više nagiba nisu obilježje samo Velike i Male Palagruže nego i ostalih otoka otočne skupine. U orografskom smislu Velika Palagruža predstavlja tipičnu gredu, Mala Palagruža ima prstenasto-radijalan ocrt dok ostali otoci imaju izometričan ocrt. Najveći vrh se nalazi na Velikoj Palagruži (preko 100 m nadmorske visine), dok svi ostali otoci imaju neznatnu visinu (osim Male Palagruže – 51 m). Visina hridi uglavnom ne prelazi 10 m nadmorske visine. Jadranska platforma (mikroploča) sastoji se od tri dijela:sjeverni, centralni i južni dio. Granicu između sjevernog i centralnog dijela definira rasjed koji se pruža od otoka Žirja prema Apeninskom poluotoku. Granicu između centralnog i južnog dijela definira rasjed (u smjeru SI-JZ) kojim je srednjojadranski prag odijeljen od Otrantske zavale. Tu se dubine Jadrana povećavaju od 100-200 m pa sve do 1200 m. Palagruža pripada centralnom dijelu jadranske platforme. On se još može morfostrukturno i geotektonski podijeliti u tri cjeline nazvane „hvarski blok“, „Mt. Gargano blok“ (kojem pripada područje Palagruškog arhipelaga) te žljebasto udubljenje koje povezuje Jabučku zavalu s Otrantskom zavalom.