doc. dr. sc. Branko Kirigin

ARHEOLOŠKA BAŠTINA PALAGRUŽE

Ljudi su oduvijek htjeli doznati što se nalazi iza linije otvorenog mora, horizonta. Obično su to bili udaljeni otoci koji su intrigirali njihovu radoznalost i tjerali ih da veslaju ili jedre kako bi našli novu zemlju, ljude i dobra. Palagruža je najudaljeniji arhipelag na Jadranu, gotovo nevidljiv dok mu se ne približite barem 25 nautičkih milja (i to samo onda kada je vidljivost idealna). Upravo zbog svog položaja u samom središtu Jadrana Palagruža je od najranijih vremena, igrala značajnu ulogu kao dvosmjerni most između jadranskih obala, povezujući različitosti i obogaćujući naša znanja o davnim civilizacijama koje su se upravo zbog Palagruže mogle susresti i stvoriti osobitu jadransku kulturu koja je danas gotovo posve zaboravljena. Centri moći su se tek od 17. stojeća premjestili u unutrašnjost Evrope i ostavile su Jadran, a time i Sredozemlje, kao jeftinu turističku atrakciju opasnih namjera egoističnog i „humanističkog“ imperijalizma.

Prvi istraživači i prva iskopavanja

Prvi koji su nas izvijestili o arheološkim nalazima na Palagruži bili su Carlo de Marchesetti, poznati prirodoslovac i arheolog iz Trsta i Richard F. Burton, slavni engleski orijentalista i istraživač. Oni su rujna mjeseca 1876. proveli samo četiri dana na otočju kada je austrijska državna komisija pustila u rad svjetionik, najveći na Jadranu.  Napisali su izvrsne studije u kojima opisuju osobitosti Palagruže ne samo prirodoslovne već i povijesne. Izvijestili su o nalazima prethistorijskih kremenih artefakata, objavili su dva rimska natpisa te jednu neobičnu starokršćansku svjetiljku (sl. 1).

arh2
Slika 1. Arheološki nalazi koje je objavio Marchesetti 1876. godine.

Trebalo je proći sto godina da bi neki arheolog ponovno boravio na Palagruži (!?), a tek je 1992. godine obavljen prvi sistematski terenski pregled otokâ. Taj pregled iznio je na vidjelo veliku količinu prethistorijskih kremenih rukotvorina te ulomaka lončarije (količina kakva se nije zabilježena dosad na nekom jadranskom nalazištu) kao i ulomaka lončarije iz rimskog doba. No ono sto je bilo neočekivano i iznenađujuće, bili su nalazi malih ulomaka fine slikane lončarije iz grčkog kasnog arhajskog, klasičnog i helenističkog razdoblja (kraj 6. – 1. st. pr. n. e.) – ulomci crno i crvenofiguralnog stila te gnathia stila!  Upravo je ta velika količina nalaza uvjetovala sistematska iskopavanja koja su trajala , uz kraće prekide sve do 2011. godine (sl. 2).

arh2
Slika 2. Dokumentiranje arheoloških nalaza na Salamandriji (lijevo ostaci rimske utvrde).

Najveći dio arheoloških nalaza i arhitekture otkriven je na položaju Salamandrija (sl. 3, 4 i 5), jedina mala prirodna zaravan smještena po sredini Velo Palagruže, oko 60 metara nad morem.

arh2
Slika 3. Pogled iz zraka na Salamandriju.

arh2
Slika 4. Iskopavanja rimske utvrde na Salamandriji.

arheologija1
Slika 5. Tlocrt Salamandrije s označenim iskopanim djelovima.

Prvi doseljenici

Na tri mjesta na Veloj Palagruži otkriveno je nekoliko ulomaka lončarije i kremenih alatki iz perioda ranog neolitika (oko 6000 – 4500 godina pr. n. e.) (sl. 6). Ovi nalazi otvorili su posve novu stranicu vezanu uz širenje zemljoradnje na Jadranu! Najzagonetnije pitanje je kako su predstavnici zemljoradničkih zajednica prelazili Jadran u tom razdoblju i koristili Palagružu na kojoj nema izvora pitke vode? Na Veloj ima oko 7 hektara plodne površine kao i dobre gline i ležišta kremena. Kako su plovili do Palagruže? Odakle im voda kada je Palagruža uz Santorini u Egejskom moru, najsušniji otok Sredozemlja? Jesu li koristili vlagu koja je dosta izrazita? Ipak, očito je da im je bilo lakše poloviti preko Jadrana nego ići oko njega. Ostaje, ipak, nejasno koliko su često dolazili na Palagružu, koliko su se zadržavali i s koje strane su prvi put krenuli. Prema geološkim istraživanjima u to vrijeme, a i idućih nekoliko milenija, Velo i Molo Palagruža su bile spojene. Ipak, obale Jadrana u to doba bile su približno iste kao i danas, što znači da su i udaljenosti, vjetrovi i morske struje bile slične.

ostaci1

Slika 6. Ulomci rano neolitičke posude s perforacijama (8. milinij pr. n. e.).

Promjena

Nakon razdoblja ranog neolitika izgleda da Palagruža nije bila posjećivanja idućih 2500 godina, ili nešto više. Za vrijeme iskopavanja nisu otkriveni nalazi iz  srednjeg i kasnog neolitika, nalaza kakvih ima na susjednim otocima i kopnu. Ovo može upućivati neke nepoznate promjene koje su nastale unutar jadranskih komunikacija. Možda je u tim razdobljima usavršen način plovidbe (jedra) pa se za ljetnih mjeseci kada je plovidba najsigurnija, Jadran mogao preći za vrijeme dana te nije bilo neophodno zadržavanje na Palagruži.

Bilo kako bilo, velika broj nalaza iskopanih na Salamandriji pripadaju periodu kasnog bakrenog i ranog brončanog doba, zastupljeni nalazima ulomaka lončarije i kremenih artefakata koji pripadaju takozvanoj cetinskoj kulturi (2500 – 1800 godina pr. n. e.). Cetinska kultura je srodna takozvanoj kulturi zvonolikih pehara Europe, nalaza kakvih ima i u Italiji i u Grčkoj.  Otkriveno je preko hiljadu ulomaka lončarije od kojih dobar dio ima urezane geometrijske motive na  malim tanjurima i zdjelama (sl. 7).

ostaci1

Slika 7. Ulomci zdijela cetinske kulture (32. milenij pr. n. e.).

Ovakvi nalazi izuzetno su rijetki na drugim otocima. Osobito su brojnošću zastupljeni artefakti rađeni od lokalnog kremena, uglavnom vrhovi strelica i razna sječiva. Pored ovih nalaza otkriveni su i ulomci oko 50-tak sjećiva i nekoliko jezgri obsidijana od kojih većina potječe sa Lipara, a nekoliko sa otoka Melosa u Egejskom moru. Pored ovih otkriveni su i kameni štitnici koje su strelci držali na zglobu šake. Jedan od njih ima i urezane kružnice što ga čini jedinstvenim. Svi ti nalazi zajedno sa činjenicom da kremena ima u izobilju na obje jadranske obale kao i na otocima, ukazuju da je Palagruža u ovom razdoblju imala posebno značenje koje nam još uvijek nije jasno. Ovo razdoblje označeno je novim socijalnim ustrojem na Sredozemlju (raslojavanje društva i nastanak elita koje ih kontroliraju) kada komunikacije i razmjena dobara počinju igrati značajnu ulogu. Palagruža je u ovom periodu mogla biti mjesto povremenih susreta vezanih uz neke ritualne radnje.

Trojanski heroj Diomed i Palagruža

Proći će više od jednog milenija od kada će Palagruža ponovno postati značajno mjesto. Nalazi iz srednjeg i kasnog brončanog doba nisu otkriveni za vrijeme nedavnih iskopavanja. Nisu otkriveni ni mikenski nalazi kojih ima na raznim jadranskim nalazištima osobito na talijanskoj obali. Pomorski put kojim se prevozio jantar sa sjevernog Jadrana prema Grčkoj i Bliskom istoku, vrlo je vjerojatno prolazio pored Palagruže ali nije bilo razloga da se ta isuviše vrijedna substanca ostavlja na Palagruži. Također nisu otkriveni nalazi lokalne željeznodobne lončarije ili pak metalnih predmeta kao ni poznate arhajske korinstke i istočnogrčke lončarije iako su takvi nalazi poznati na Jadranu, ali ih nalazimo sporadično i u jako malom broju.

Intenzivnije prisustvo antičkih Grka na Jadranu dosta je kasnije nego na ostalim dijelovima Sredozemlja i Crnog Mora. Započelo je u kasnom 6. stoljeću pr. n. e. kada je Atena uspostavila  čvršće trgovačke veze s Adriom i Spinom na sjevernom Jadranu (između Ravene i Venecije) jakim trgovačkim naseobinama u kojima je živjelo miješano stanovništvo. U formativnom periodu ovih kontakata Grci su povezali glavne pomorske putove s pričama iz njihove mitologije kako bi razbili strah od nepoznatog, dobili neko uporište, zaštitu u prostoru punom opasnosti ne samo onih prirodnih veći i od lokalnih zajednica i gusara. Tako je Jadran bio poznat kao Rejin ili Kronov zaljev. Pomorski put bio je poznat Argonautima, Cadmo i Harmonija boravili su na južnom Jadranu, a heroji kao sto su Antenor, utemeljitelj Padove, i Jonije po kome je prozvano Jonsko more,  također su se štovali.  U raznim, ali fragmentarnim  pisanim izvorima u rasponu od 7. st. pr. n. e.  pa do 12 st. n. e. Grčki heroj koji se najviše spominje na Jadranu bio je Diomed, uz Odiseja najpoznatiji grčki junak u Trojanskom ratu. Njegov kult najviše je vezan uz južnu Italiju – Apuliju, a potom uz Ankonu, Spinu, Adriju, s ušćem rijeke Timav (kod Trsta) te uz promunuriom Diomedis (rt Ploča između Šibenika i Trogira). Izvori navode da je Diomed pokopan na otoku u Jadranskom moru, ali niti jedan od njih ne daje preciznije podatke gdje je bio taj otok. Drugi izvori spominju da je na njemu hram podignut njemu u čast, a treći da se otok zove Diomedov otok ili Diomedovi otoci. Iskopavanja  na Palagruži su iznijela na vidjelo prve materijalne dokaze da se Diomed štovao na tom otoku i to u periodu od kasnog 6. st. pr. n. e. do, izgleda, 1./2. st. n. e. Otkriveno je oko 12.000 ulomaka fine lončarije iz grčkog, helenističkog i rano rimskog razdoblja i to uglavnom ulomci raznih posuda za piće (sl. 8). Među ovima otkriveno je njih preko 200 koje na sebi nose urezana slova – grafiti – od kojih ne na nekoliko nalazi ime Diomedovo (sl. 9)! Pored lončarije potvrdu o postojanju Diomedovog svetišta donose nalazi novca, svjetiljki, gema, terakota, ukosnica, kopči, prstenje – tipični predmeti koji se ostavljaju u  grčkim hramovima. Na žalost arhitektonski ostaci ovog svetišta nisu nađeni. Pretpostavlja se da je ono bilo skromno i da su  ga kasnije građevine, potresi i erozija posve uništili.

ostaci1

Slika 8. Crvenofiguralni ulomak s prikazom grčkog boga (5. st. pr. n. e.).
ostaci1
Slika 9. Ulomak fine grčke posude s urezanim imenom Diomeda na grčkom (5. st. pr. n. e.).

Nakon ovih nalaza na Palagruži koji nedvosmisleno potvrđuju antičke izvore da se u antici otok zvao Diomed i da je na njemu postojalo svetište podignuto njemu u čast, naš tim poduzeo je u periodu od 1996 do 1998. terenski pregled i iskopavanja na rtu Ploča. Položaj ovog rta je od presudne važnosti za dužobalnu navigaciju. Na malom prostoru kod samog vrha golog i niskog rta među rasutim kamenjem otkriveno je preko 130.000 ulomaka fine lončarije iz  druge polovine 4. st. pr. n. e. pa do 1./2. st. n. e. Među ovima nađeno je oko 450 ulomaka sa grčkim grafitima od koji nekolicina nose Diomedovo ime!  Pretpostavlja se da su svetište utemeljili Grci sa otoka Visa (Issa) i to na ničijoj zemlji u vrijeme kada se razvila trgovina između Isse, Liburna i Histra, domorodačkih zajednica na prostoru sjeverne Dalmacije i Istre. Ostala nalazišta na Jadranu koja su prema antičkim pisanim izvorima vezana uz Diomeda još uvijek nisu dala materijalne dokaze o postojanju njegova kulta.

Kako su Grci plovili Jadranom?

Sve do iskopavanja na Palagruži problem grčke plovidbe po Jadranu objašnjavao se na način da se ona odvijala uz obalu – kabotaža – i to za vrijeme dana. Nedavna istraživanja su pak pokazala da se plovidba trgovačkih brodova u antici, zbog osobitih vremenskih prilika, odvijala samo tijekom toplijeg dijela godine. U tom razdoblju  moglo se ploviti otvorenim morem i noću uz pomoć zvijezda. Burdižavanje (cik-cak jedrenje) se koristilo kada se jedrilo prema vjetru. Palagruža smještena na pola puta između Kerkyre (Krfa) i Adrije i Spine bila je presudan orijentir za grčke moreplovce kada se plovi otvorenim morem. Na njihovim plovidbama moguće je da su koristili neku vrstu peljara ili pomorske karte. Spomenuti grafiti govore da su posjetioci Diomedovih svetišta bili pismeni. Riječi kao što su soteria, euploia, sunnautai (spasenje, plovidba, članovi posade) i osobna imena poput Aristokrates, Simos, Soleios to uvjerljivo potvrđuju. SOLEIOS ANATHEKE ( Soleios daruje, posvečuje) urezano je na dnu kyliksa (široke plitke čaše s dvije ručke) koja je izrađena u Ateni oko 500 godine pr. n. e. Radi se o istom čovjeku koji je svoje ime urezao na sličnoj posudi otkrivenoj u Adriji s natipsom SOLEIOS EMI (sl. 10). Analiza rukopisa to potvrđuje, a radi se o pomorcu koji je bio s otoka Egine, smještenom ispred atenske luke u  Pireju.

arh2
Slika 10. Dna finih grčkih posuda iz Adrije i Palagruže s imenom SOLEIOS (5. st. pr. n. e.).

Prvi grčki pomorci koji su otkrivali Jadran nisu to mogli ostvariti bez pomoći lokalnih stanovnika koji su bili dobro upoznati s problemima plovidbe po Jadranu. Ova konstatacija je valjana jer su kontakti između dviju jadranskih obala postojali i održavali se mnogo prije nego li su Grci pokazali interes za Jadran. Napisano je da je Jadran „negostoljubivo more“ a bez dobrog znanja njegove ćudi teško je njime ploviti, pogotovu na duže rute.

Diomed i georadar – jedan neuspjeli pokušaj

Središnji plato na Salamandriji je negdje u drugoj polovini 19. stoljeća n. e. doživio značajnu promjenu. Za potrebe izgradnje svjetionika sagrađen je veliki pločnik za sakupljanje kišnice od oko 350 m2, a za potrebe budućih stalnih stanovnika – svjetioničara i njihovih obitelji, sagrađena je i nova crkva sv. Mihovila. Većinu arheoloških artefakata koje ovdje spominjem otkriveni su upravo oko spomenutog pločnika i crkve. No kako nismo otkrili ostatke arhitekture Diomedovog svetišta, pretpostavili smo da bi se oni mogli naći ispod spomenutog pločnika. Njegovo uklanjanje bio bi preskup poduhvat, a i s neizvjesnim rezultatom. Stoga smo 2003. godine, po prvi put u Dalmaciji, primijenili  jednu novu nedestruktivnu metodu: snimanje  ispod površine pomoću georadara. Snimanja su pokazala da postoje neke strukture koje bi mogle upućivati na arhitektonske ostatke koji ne pripadaju ostacima kasnoantičke utvrde (o čemu niže). Stoga smo na nekoliko mjesta otvorili ciljane sonde maknuvši nekoliko kvadrata pločnika. Pokazalo se da te strukture ustvari predstavljaju pravce pružanja geoloških formacija a ne neku građevinu. Ipak, unutar procijepa tih geoloških formacija otkrili smo ulomke grčke i rimske keramike, novce, bojane freske i kockice mozaika. Uz to otkrili smo ostatke konstrukcije koja bi možda mogla pripadati pumpi za vodu kasnoantičke utvrde. Naravno, pločnik smo vratili u prvobitno stanje.

Rimljani na Palagruži

U jesne 230. godine pr. n. e.  Rimljani su po prvi put prešli na našu obalu Jadrana  iz Brndizija prema Visu (Issi), i to s vojnom flotom. Bio je to začetak 1. ilirskog rata kojeg su uspješno skončali pobijedivši ilirsku kraljicu Teutu. U to vrijeme Diomedovo svetište na Palagruži je postojalo i trajalo je izgleda sve do 1./2. st. n. e. (sl. 11).

arh2
Slika 11. Rana rimska fina lončarija.

Nakon toga život na Palagruži zamire barem oko 2 stoljeća. Ponovno naseljavanje, ali ovaj put s drugačijim ciljem, događa se, izgleda, u 4. st. n. e. Međutim, nije sigurno jesu li Rimljani  krajem stare ere i u prva dva stoljeća naše ere na Salamandriji štovali Diomeda ili pak neko njihovo božanstvo. Pojedinačni nalazi šarenog mramora, oblikovanih korniža, stupova, mramornih ploča, fresaka, ukrasne štukature, kockica za mozaik, okruglih opeka za  kupke, upućuju na dotjeranu rimsku građevinu. Zbog vakuuma od oko dva stoljeća kada je Diomedovo svetište zamrlo i rano rimska građevina napuštena, vjerojatno se sve pretvorilo u ruševine, a uspomene na njih nestale. Kada su Rimljani odlučili na Salmandriji sagraditi utvrdu, da bi dobili dovoljno prostora, morali su stvoriti plato koji je mogao primiti građevinu dimenzija oko 19 x 19 m.  Tom prigodom su makli sve ranije građevine. Dimenzije utvrde uspjeli smo dobiti iskopavanjima, a ostaci su sačuvani samo u najnižim nivoima, često samo tragove temelja. Boje sačuvani su uglovi te neznatno nepravilne građevine koja je bila ožbukana s vanjske strane u par navrata. Unutar nje bila je i veća cisterna za vodu. Zidovi utvrde široki su oko jednog metra tako da se može pretpostaviti da su bili visoko oko 10 metara, to jest da je građevina bila na kat. Ipak, još uvijek nismo sigurni kada je ona sagrađena (analiza nalaza je u tijeku). U početku smo mislili da je ona nastala kao dio poznate recnonqusta Iustiniana  kada je cijeli Jadran fortificiran (sredina 6. st. n. e.) za vrijeme tog poznatog bizantskog cara. Zaključili smo to jer utvrda  ima dosta sličnosti s puno bolje sačuvanom na obližnjem otoku Svecu koja je datirana u doba Justinijana. No, nalazi kuhinjske lončarije u unutrašnjosti utvrde datiraju se u doba prije Justinijana, upućujući da se radi o ranijoj građevini, vjerojatno iz doba Dioklecijana. S druge strane, velik broj ulomaka amfora i grube i fine keramike iz 5./6. st. n. e. upućuju da je utvrda bila dugo u funkciji, ili je pak obnovljena za vrijeme Justinijana. Jedna druga velika antička cisterna nalazi se između Salamandrije i Store Vloke, jedinog pristaništa sa sjeverozapadne strane Palagruže. U svakom slučaju jasno je da je u rimsko doba (rano i kasno) Palagruža služila u različite ali značajne svrhe koji nisu dokumentirani u povijesnim izvorima.

Podmorski nalaz

Opasnost ali i značaj Palagruže potvrđuje se i brodolomima iz grčkog, rimskog, srednjovjekovnog i suvremenog razdoblja. Na žalost, svi su devastirani ilegalnim ronjenjem. Do nas su doprli rijetko ostaci. Na primjer: keramički loutherion – grčka ritualna posuda (sl. 12), razne amfore među kojima i ona tipa Richborough 527 koja je jedina takva s Jadrana, zatim dva ukrašena srednjovjekovna brončana topa s nekog admiralskog broda, itd.

arh2
Slika 12. Loutherion – grčka posuda za ritualna pranja (4. st. pr. n. e.).

Rani srednji vijek je doista mračan na Palagruži

Izgleda da nakon 6./7. st. n. e. Palagruža ponovno pada u zaborav. Prvi znak prisustva ljudi potvrđuje glinena svjetiljka koju možemo datirati između 9. i 11. st. n. e. (sl. 13). Sve do 16./17. st. n. e. nema materijalnih dokaza o životu ljudi na Palagruži, iako otok još od 12. st. pripada srednjovjekovnoj hvarskoj komuni i biskupiji. Od tada pa do nedavno Palagruža postaje glavno i najizdašnije lovište na Jadranu, čemu prvenstveno trebamo zahvaliti hvarskim i komiškim ribarima.

arh2
Slika 13. Ulomak ranosrednjovjekovne glinene svjetiljke (9.-11. st. n. e.).

Zaključak

Zahvaljujući našim istraživanjima u kojima su učestvovali paleobotaničari, paleozoolozi, geolozi, geodeti i arhitekti, Palagruža je 1995. godine zaštićena kao kulturni krajolik, no još nije, iako na tome stalno insistiramo, zaštićena kao spomenik prirode, morski park, kao što su to susjedni talijanski otoci Tremiti ili naše Lastovo. Za vrijeme naše izložbe „Palagruža – otok među zvijezdama  – Diomedov otok“ (Komiža, Split, Zagreb 2000-2002) posjetiocima smo ponudili anketni listić „Što s Palagružom?“ Od 1602 ispunjena listića više od 80% odgovora bilo je za to da Palagruža postane kulturni i prirodoslovni park s međunarodnim istraživačkim centrom. Za vrijeme simpozija „More – hrvatsko blago“ održanom u Zagrebu 2004. godine 177 učesnika potpisalo je dokument u kojem se od nadležnih traži zaštita Palagruže. Relevantne institucije primile su zahtjev ali ni do danas, nakon devet godina, nema nikakvog odgovora.

Pri Centru Studija Mediterranea Sveučilišta u Splitu pokrenut je projekt „ Palagruža – lanterna znanosti o Sredozemlju“ u kojem smo predvidjeli da se u svjetioniku urede prostorije koje bi ponudili domaćoj i međunarodnoj znanstvenoj i umjetničkoj zajednici da u grupama profesora i studenata (ne više od njih dvanaest) mogu boraviti tjedan ili dva  na Palagruži kako bi mogli istraživati ono što ovaj jedinstveni arhipelag nudi. No ni ti napori nisu dali nekog ploda osim načelne podrške.

Palagruža je točka u Jadranskom moru gdje možemo pratiti presudne momente u povijesti čovječanstva. Prvo je to bilo u ranom neolitiku kada se zemljoradnja širila iz Azije prema Europi, dakle kada se napušta lovačko-sakupljački način življenja – prijelaz za koji se drži da predstavlja najveću prekretnicu u ljudskoj povijesti. Drugi put je to bilo u doba kada se pojavljuje upotreba metala koja rezultira raslojavanjem društva, nastankom hijerarhija i velikih carstava. Treći put je to bilo s dolaskom Grka na Jadran, preteča naše zapadne civilizacije. Četvrti put je to bilo s pojavom parobroda, odnosno s industrijskom revolucijom, zbog čega se na Palagruži 1874./75. gradi najveći svjetionik na Jadranu. Sada, u tijeku tehnološke revolucije, a držeći se tradicije i ritma Palagruže, ne preostaje nam ništa drugo nego uspostaviti Opservatorij znanosti na Palagruži, ne znanosti samo sebe radi, nego najprije radi zaštite budućnosti ovog dragulja našeg mora.