Diomedov otok

Prvi spomen Palagruže pripada vremenu grčke dominacije nad Jadranom, kada se ona spominje kao Diomedov otok. U grčkoj mitologiji, Diomed je bio kralj Arga, koji je bio junak Trojanskoga rata, u kojem je slučajno ranio Afroditu, božicu ljubavi. Progonjen od njene osvete, slučajno je uplovio u Jadran. Tu je bio prepoznat kao božanstvo, u čiju je čast izgrađeno i svetište.

Nigdje nije zapisano gdje se hram i nalazi, no danas se sa sigurnošću može i potvrditi taj donedavno neistražen misterij, jer su pronađeni predmeti iz 5. st. pr. Kr., a na jednom od njih je jasno grčkim alfabetom istaknuto Diomedovo ime. Talijani su u pokušaju da ostvare pravo nad pričom o Diomedu, na otočju Tremiti čak dali izgraditi i lažni grob, no nakon ovog arheološkog otkrića, njihova lažna priča jednostavno pada u vodu. Zapisi samo navode da je Diomed pokopan na jednom otoku u Jadranu, gdje je bio štovan kao bog i da mu je tamo izgrađeno svetište. U tim zapisima se ne spominje gdje se točno nalazio Diomedov otok.

diomed

Život na otoku

I prije izgradnje svjetionika, Palagružu su posjećivali i na njoj boravili, uz nju plovili a oko nje i za nju vodile su se pomorske i ribarske bitke kao strateškog prostora. Iako se na prvi pogled čovjek zapita tko bi normalan ovdje poželio provesti neko vrijeme, dokazi govore suprotno tome, na Palagruži su ljudi bili, još u 6. tisućljeću prije Krista.

Ovdje je pronađeno oružje i oruđe iz vremena neolitika, za koje se vjeruje da je bilo namijenjeno Dalmaciji. Pretpostavlja se da su njihovi izrađivači povremeno dolazili i ostajali na ovom otoku, a svoje radove slali na obalu.

Iako su pronađene strelice i sječiva, nije se mogao imati uvid u to da je Palagruža ikad bila i bojno polje, sve do trenutka kad je otkriven i prvi ljudski kostur u kojeg je zabodena strijela, što svjedoči o nemirnim dalekim povijesnim zbivanjima. Na otoku je pronađeno i čitavo groblje, koje potječe još iz kamenog doba. Najnoviji dokazi govore u prilog činjenici da je Palagruža od ranog neolita bila nenaseljena ili neposjećena s nekim vidljivim tragovima, čak slijedećih 2 500 godina.

Godine 1177. ondašnji papa Aleksandar III. iskrcao se na Malu Palagružu, pri putovanju za Veneciju na pregovore sa Frederickom I. Barbarossom, carem Svetog Rimskog Carstva. Naime, 9. ožujka, na Čistu srijedu, prolazeći sa svojom flotom uz arhipelag, bio je oduševljen ljepotom Palagruže, te se poželio tu nakratko zaustaviti. Večerao je na manjoj visoravni, koja od tada nosi naziv Papina njiva.

Prevlast nad otočjem

Prevlast nad otočjem oduvijek je bila stvar gospodarskog ili strateškog prestiža. Naime, ovaj je akvatorij vrlo bogat ribom, pa su se za njega sporili talijanski ribari s poluotoka Gargano, otočja Tremita, te naših otoka Lastova, Visa, te Hvara. Također, u blizini otočja odigrale su se i mnoge pomorske bitke, vođene za prevlast nad Jadranom. O tome, pak, svjedoče i brojna podvodna nalazišta, od kojih je većina kod Galijule, gdje su plićine najveće.

Važnost Palagruže za plovidbu morem seže daleko u prošlost. To dokazuju pisani izvori i kasnije zemljovidi. Palagružu se sa njenim današnjim imenom može pratiti još od 14. stoljeća kada joj se naziv mijenjao od karte do karte i od zapisa do zapisa (Pelegosa, Pellagoxa, Pelagosa, Pelogosa, Palagosa i dr.), ali se ipak najčeće nalazila kao Pelagosa. Na srednjovjekovnim zemljovidima ipak se vodilo računa o Palagruži te se ona pojavljuje, u prvom redu na nautičkim kartama. Međutim dugo vremena njezin oblik, a ni položaj nisu bili precizno određeni. Ipak na mnogim kartama ona se uopće nije prikazivala i to iz razloga što su najveću pažnju imali uzdužni pomorski putovi uz našu stranu obale Jadrana, ali i iz razloga što su većina pregledanih karata „kopnene“ karte umjesto nautičkih.

U starom vijeku Jadranom se plovilo po dvije rute; dužobalna i prekomorska. Dužobalna ruta, kao što joj i samo ime govori, bila je uvjetovana terestričkom navigacijom, što znači da brodovi nisu plovili daleko od obale ili priobalnog otočja. Istočna obala Jadrana bila je najčešća ruta, bilo da se radilo o plovidbi sjeverozapadnog ili jugoistočnog smjera. Najpoznatije prekomorske rute bile su: luke srednje Dalmacije – Vis – Palagruža – Gargano te Pola – Ancona. U ono vrijeme koristila se elementarna astronomska navigacija (orijentacija pomoću Sunca i Sjevernjače).

U pomorskim borbama na Jadranu u 19. i 20. stoljeću Palagruža je imala važnu ulogu, a najviše za vrijeme Prvog i Drugog svjetskog rata. U drugom dijelu 19. stoljeća Vis i Palagruža bili su središte talijansko-austrijskog pomorskog rata koji je završio čuvenom Viškom bitkom 1866. Pobjedom talijanske vojske u toj bitci u kojoj se od ukupno 7871 mornara nalazilo preko 5 000 Hrvata, revalorizirao se i položaj otoka Palagruže. Nedugo nakon toga (1875. g.) podignut je svjetionik, a zatim utemeljene meteorološka i motrilačka služba koja dobiva na značaju u kasnijim borbenim djelovanjima na srednjem Jadranu. Zadnji je postavljen heliograf s pomoću kojeg su svjetioničari za sunčanog vremena mogli održavati vezu sa heliografskom postajom na otoku Visu. U prvom svjetskom ratu talijanska flota je zauzela Palagružu, točnije u srpnju 1915. g. te postavila na otoku topničke bitnice. Već je u kolovozu 1915. godine austrougarska podmornica „U-5“ tu potopila talijansku podmornicu „Nereide“. Daljnja sudbina Palagruže bila je određena Rapalskim ugovorom (1920.) kada je pripala Italiji. U Drugom svjetskom ratu nakon pada Italije 8. rujna 1943. g. Britanci su uklonili posadu talijanske motrilačke postaje i odnijeli uređaje za održavanje veze i koristili je za spašavanje savezničkih (anglo-američkih) zrakoplovaca. Krajem svibnja 1944. jugoslavenska mornarica iskrcala se otok.

Važna nautička točka

Stari Grci su u potrazi za prirodnim bogatstvima i žitaricama počeli istraživati Sredozemlje još u 8. stoljeću pr. Kr. a Jadran su počeli upoznavati tek od 6. stoljeća, kad su doznali za bogata žitna polja uz rijeku Po s čijim stanovnicima su uspostavili čvrste trgovačke veze. Žito i ostala dobra prevozili su brodovima, a tu trgovinu kontrolirala je Atena.

Da bi došli do sjevernog Jadrana, Palagruža je bila neizostavna i zato su nanjoj utemeljili svetište gdje su pomorci dolazili i ostavljali zavjetne darove (pored keramike otkriven je i razni metalni nakit, drago kamenje s raznim prizorima, novac, koštani predmeti). Nalaze na Palagruži možemo datirati od kraja 6. st. pr. Kr. pa sve do početka naše ere kada je svetište prestalo funkcionirati i kada su Rimljani ovdje prvo utemeljili još jedno svetište kome još ne znamo ime, a potom i utvrdu, možda svjetionik. Upravo je gradnja te utvrde, po svemu sudeći, uništila Diomedovo svetište.

Središnji položaj Palagruže u Jadranu učinio je ovaj otok važnom navigacijskom točkom. Ona je dio tzv. otočkog lanca koji se pruža između istočne i zapadne obale, a korišten je od najranijih vremena za preplovljavanje Jadrana. To potvrđuju i ulomci ranoneolitičke keramike nađeni na otoku, a nedavno i nalazi apulske geometrijske keramike. Osim ove rute koja poprečno spaja dvije obale pored Palagruže prolazi i uzdužna tzv. zapadna ruta koja spaja južni i sjeverni Jadran.

Svjetionik na Veloj Palagruži

Važnost Palagruže uvelike se promijenila izgradnjom najvećeg svjetionika na Jadranu 1875. g., time je arhipelag “obilježen” kao važna orijentacijska točka brojnih ruta i pomorskih putova do značajnijih luka na Jadranu. Godine 1894. utemeljena je i meteorološka postaja.

svjetionik06

Nakon bitke između talijanske i austrijske moranarice 1915. g. svjetionik je srušen, a obnovljen je tek 1923. godine. Sastoji se od visoke osmerokutne kamene kule i zgrade koja uključuje prizemlje i kat ukupne površine 400 metara kvadratnih.

U sklopu svjetionika nalazi se skladište i motornica. Napajanje zgrade 220 V AC dobiveno iz solarnih modula ili paljenjem agregata, dok se vodom opskrbljuje iz vlastite cisterne. Na svjetioniku je ugrađen sustav za grijanje vode na solarno napajanje. Svjetionik je automatiziran i uključen u sustav daljinskog nadzora. Na svjetioniku je i stalna svjetioničarska posada. Rad je sada poluautomatiziran, te se koristi električna energija iz agregata. Možemo istaknuti da je svjetionik na Palagruži jedan od najljepših i najmoćnijih na Jadranu te svoju funkciju obavlja već punih 138 godina.

Galerija fotografija svjetionika na Veloj Palagruži.